Načelnica Stručne službe Dijana Popović-Gavranović, prisustavovala je premijeri predstave “Anastasija, hrabro je govoriti o sebi”, u Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović“, u sali Marko Miljanov u Podgorici.
Svako može da bude “Anastasija”, a nije lako govoriti o sebi. Hrabra djevojčica Anastasija iz premijerne predstave i realnog života razotkriva publici nevidljive elemente odnosa sa roditeljima, prijateljima, profesionalcima svih sistema koji su joj u realnom životu bili smetnja ili od pomoći u situaciji ugroženosti, napada, povrijeđenosti, diskriminacije, stigmatizacije.
Izvedena predstava je realizovana u okviru projekta “Proaktivno uključivanje društva i pojedinaca u rad sa djecom i mladima u riziku i djecom i mladima sa problemima u ponašanju kroz format forum teatra”, koji su podržale NVU Staze sa partnerskim organizacijama, NVU Djeca Crne Gore i Udruženje Impuls kroz program „Profesionalno i pravovremeno pružanje usluga nakon Covid-19- PTSD”, a koji se finansira iz sredstava Evropske unije u Crnoj Gori.
Projekat se bavi važnom temom aktivnog uključivanja društva i pojedinaca u rad sa djecom i mladima u riziku, kao i djecom i mladima sa problemima u ponašanju, a usmjeren je na podizanje svijesti zajednice, profesionalaca i šire publike da prepoznaju da ciljna grupa koja se predstavlja projektom ima problem i da nije sama po sebi problem.
Projektne aktivnosti se realizuju u saradnji sa JU Centar “Ljubović”, JU OŠ “Oktoih” Podgorica i JU OŠ ,,Štampar Makarije” Podgorica, čiji korisnici i učenici su zajedno radili na postavljanju predstave za javnost i ujedno su glumci u predstavi.
Cilj predstave
“
Anstasija, hrabro je govoriti o sebi“  je edukacija djece i mladih u zajednici, kao i profesionalaca i ostalih članova zajednice kroz životno predstavljanje problema djece koji se nalaze ispod ispoljenog socijalno neprilagođenog ponašanja, kršenja zakona.
Kroz prilagođeni oblik forum teatra (bez interakcije sa publikom) – lične priče djece sa problemima u ponašanju i konkretizovanje apstraktnih sadržaja vijesti o djeci iz novinskih članaka te izvoda iz stručnih i književnih tekstova, prikazani su lični problemi sa kojima se suočavaju i problemi njima bliskih osoba. Kroz više glavnih likova u scenama, sa ciljem razotkrivanja i uticaja na konkretni problem, pozorišnim jezikom istakli su i osnovnu strukturu – trijadu odnosa: osoba neprijateljkog ponašanja; osoba koja je napadnuta, povrijeđena, diskriminisana, obespravljena; i osoba koja je posmatrač, pasivno podržava problem.
Korišćenjem dramskih tehnika, djeca su pred publikom odigrala kako izgleda kad se brojne odgovorne osobe koje se nađu i smjenjuju na njihovom životnom putu: roditelji, prijatelji, stručnjaci insistucija i organizacija, aktivisti-zagovornici ljudskih prava, ne angažuju ili se neadekvatno angažuju u pružanju podrške i pomoći, kako djetetu, tako i njegovoj porodici te kako ono što se u stručnoj i široj javnosti prezentuje od strane odgovornih odraslih osoba često nije u skladu sa onim što misle i sa njihovim djelovanjem.
Autentična lična priča glavne junakinje predstave, Anastasije na edukativni način pokazuje kako se djevojčica sama nosi sa višestrukim životnim problemima: ličnim i porodičnim teškoćama i problemima, društvenim položajem, problemima svoje lokalne zajednice.
Lične dječije priče prikazane kroz scenski nastup ogoljuju njihov surovi prolazak kroz sistem porodične i društvene brige od djeci, pokazujći kako Anastasija i druge “Anastasije” uspiju da se pokrenu i uzmu aktivnu ulogu u sopstvenom životu i onda kada pomoć odgovornih odraslih izostane i kako da svi, posebno odgovorni odrasli, blagovremeno prepoznaju “Anastasiju” u realnom životu i da znaju kako da reaguju i pristupe djetetu i njegovom problemu, pomognu da ostvari sve svoje mogućnosti i pravo na dostojanstveni život.
Djeca koja ispolje neprihvatljivo ponašnje i krše zakon iznova izazivaju na promišljanje o sistemu društvene brige o djeci i porodici. Iz perspektive publike Premijerne predstave ostaje snažan doživljaj empatije, povezanosti i zajedništva sa djecom na sceni, sa junacima predstavljenih ličnih dječijih priča, kao i snažan doživljaj iznevjerenosti djece od strane odgovornih odraslih osoba zbog njihovog neuspostavljanja zajedništva i empatije sa djecom u realnom životu.
Stoga i na ovaj način treba da se podvuče: odrasli u sistemu drušvene brige o djeci, koja obuhvata sve resore – prosvjetu, zdravstvo, socijalnu zaštitu, pravosuđe, policiju, dužni su da uspostave kulturu zaštite djece, njihovog učešća, inkluzije i afirmacije, koja uviđa da nije problem dijete koje ispolji socijalno neprilagođeno ponašanje, krši zakonske norme, čini krivična djela, nego stanje u kojem je ono primorano da živi te da učine sve da se obezbijedi ispunjenje svih prava svakog djeteta, bez izuzetka.