Načelnica Stručne službe Dijana Popović-Gavranović i samostalna savjetnica Ivana Medenica učestvovale su na online obuci na temu „Rad centara za socijalni rad sa djecom i mladima sa problemima u ponašanju“, u organizaciji Zavoda za socijalnu i dječiju zaštitu, u okviru „Programa Evropske unije i Crne Gore za zapošljavanje, obrazovanje i socijalnu zaštitu“, kroz projekat „Jačanje kapaciteta sistema socijalne i dječije zaštite“.
Cilj obuke je bio sveobuhvatnije razumijevanje potreba djece i mladih koja imaju probleme u ponašanju, usklađivanje rada centara za socijani rad u postupanju sa djecom u sukobu sa zakonom i unapređivanje međusektorske saradnje.
Polaznici obuke su bili stručni radnici centara za socijalni rad, stručnjaci i saradnici pružalaca usluga socijalne i dječije zaštite, stručnjaci pravosuđa.
Obuku je vodila dr. sc. Lana Petӧ Kujundžić, sutkinja Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske.
Kroz predavanja i iskustveno učenje, obrađene su sljedeće teme: Međunarodni i nacionalni propisi o pravima djece; Posebnost rada sa djecom sa problemima u ponašanju; Najbolji interes djeteta; Potrebe i prava djeteta i Međusektorska saradnja.
Posebno su istaknuta prava djece u krivičnom postupku:
postupanje sa dostojanstvom – kao pravo djeteta da ga stručnjak vidi, sluša, pokazuje zainteresovanost za njega, da nudi, zamoli dijete
postupanje sa
empatijom – kao sposobnost stručnjaka da osjeti i prepozna osjećanja djeteta, razumije i prihvati njegova osjećanja, doživljaje i situaciju, da prihvati dijete, dobijene informacije, da mu to iskaže ohrabrujućim, ljubaznim riječima, da pokaže saosjećajni stav prema doživljenim iskustvima djeteta, pruži moralnu podršku i pomoć
pravedno postupanje – kao pravo da stručnjak postupa jednako prema svakom djetetu
informisanje djeteta o pravima i šta sve može da se
desi u krivičnom postupku – putem usmenih i pisanih informacija, brošura, stranica za informacije
d
jelotvorna pomoć od strane stručnih osoba – učitelja, socijalnih radnika, psihologa, ljekara, advokata
p
rivatnost – kao pravo djeteta na svoj život, na razgovor sa osobama od povjerenja i advokatom, bez prisustva drugih, na zaštitu informacija
zaštita od teškoća u krivičnom postupku – kao pravo na pripremu za proceduru saslušanja u državnom tužilaštvu, suđenja, na saslušanje u zasebnom prostoru, putem audiovizuelne tehnike, da se saslušanje ne ponavlja i dijete ne dovodi na glavnu raspravu, nego se prikaže audiovizuelni snimak prvog saslušanja, kao važna mjera radi izbjegavanja vizuelnog kontakta između žrtve i učinioca, drugih učesnika i mjere kojima se obezbjeđuje saslušanje žrtve u tužilaštvu/sudnici bez njene prisutnosti-korišćenjem odgovarajućih komunikacijskih tehnologija, uključujući i tokom iznošenja dokaza
pravo na sigurnost – kao posebna procjena gdje, s kim dijete živi, da li mu je u krivičnom postupku potrebna pratnja roditelja, posebnog staraoca, punomoćnika
pravo na naknadu štete – kao pravo na odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu za nadoknadu štete u krivičnom postupku,
da dijete kao žrtva dobije adekvatnu nadoknadu već u krivičnom postupku
posebne preventivne mjere za djecu kao žrtve – spriječavanje ponovnog povrjeđivanja, traumatizacije, pravo da sa djetetom rade stručnjaci specijalizovani za rad sa djecom
pravovremenost i hitnost – da protek vremena ne proizvede da dijete zaboravi šta se desilo i da, što je moguće, prije dobije odgovarajući tretman, pomoć
pravo na pristup odgovarajućim institucijama, na rehabilitaciju.
Takođe, treba imati u vidu da dijete ne zna da se izbori za svoja prava i da to ne može bez pomoći specijalizovanih stručnjaka za rad sa djecom.
Ukazano je na posebnost postupka prema maloljetnom učiniocu krivičnog djela, kroz primjenu načela hitnosti i srazmjernosti – primjereno okolnostima, činjenicama, djetetu, cilju postupanja – da ne ponovi krvično djelo, kao i odustajanje od kriminalizacije, progona i krivičnih sankcija, lišenja slobode, bez posezanja za drugotrajnijim, težim mjerama ako se pozitivna promjena ponašanja maloljetnika može postići alternativnim ili blažim mjerama. Takođe, na posebnost postupka je ukazano i kroz izbor vaspitne mjere, čemu prethodi: prikupljanje informacija u kakvim porodičnim i širim sredinskim uslovima dijete živi, uzimanje u obzir njegovog uzrasta, zrelosti, ličnih svojstava, stepena vaspitnih i obrazovnih teškoća, težine krivičnog djela, pobude iz kojih je učinio krivično djelo, kako se ponašao poslije činjenja krivičnog djela. Težina krivičnog djela je samo jedan od kriterijuma, koji se razmatra na kraju procjene i koji nije odlučujući za izbor vaspitne mjere. Svrha vaspitne mjere je da obezbijedi brigu, zaštitu, nadzor i pomoć, uticaj na vaspitanje, pravilan razvoj i odgovornost maloljetnog učinioca krivičnog djela.
Takođe, treba obratiti pažnju na mlađa punoljetna lica kao učinioce krivičnih djela, jer oni često čine krivična djela na sličan način kao maloljetna lica i sličnih su razvojnih karakteristika.
Specijalizovani stručnjaci rade sa djecom koja su u sukobu sa zakonom, sa djecom koja su u opasnosti (iz kriznih životnih uslova, porodica), sa djecom koja su žrtve i svjedoci krivičnih djela. Ako u sistemima u kojima stručnjaci rade postoje slabe karike, donijeće se neodgovarajuće odluke za dijete. Stoga su stručnjaci dužni da se kontinuirano edukuju i nadograđuju kvalitete, da vrše detaljne procjene i predlažu odgovarajuće, konkretne mjere za dijete, pužaju pomoć i podršku. Institucije su dužne da se međusobno povezuju u suštinskoj brizi o djetetu, tako da se ne ograničavaju samo na svoj dio posla, nego rade svoj dio posla kvalitetno i okrenuti su prema drugim stručnjacima i sistemima, poznaju i razumiju rad drugih stručnjaka i sistema i vode računa o djetetu. Na dobrom smo putu kada jedni od drugih očekujemo stručnost, profesionalnost, odgovornost, hitnost, posvećenost, razmjenu. To garantuje da će svako u lancu zaštite djeteta prikupiti i uraditi sve što je potrebno, da se svako posvetio ne predmetu, nego konkretnom djetetu, njegovoj porodici, pronalaženju najboljeg interesa djeteta, rješenju djetetovog problema, zaštiti žrtve i društva.
Dijete treba da vidi da nam je važno, da nam je u prvom planu, da znamo da razgovaramo s njim, da ga uvažavamo. Krivični postupak zadire tamo
gdje
niko ne želi, stoga treba pažljivo pristupati svakom djetetu, sa svim saznanjima koja imamo o njemu.
Kroz manifestaciju brižnog stava stručnjaka u krivičnom postupku, ne sažaljenja, već poštovanja, naklonosti, razumijevanja, podrške i pomoći, pokazuje se djetetu da svijet može da bude bolje mjesto.