Od 26. do 28.04.2021. godine načelnica Stručne službe je učestvovala na međunarodnoj online obuci „Nasilje u porodici“, na poziv Francuske pravosudne akademije-ENM i Centra za obuku u sudstvu i državnom tužilaštvu Crne Gore.
Cilj obuke je bio unaprijeđivanje znanja o zaštiti žena od nasilja, partnerskog nasilja i nasilja nad djecom, kroz predstavljanje francuskog zakonodavstva u navedenim oblastima i partnerstva u oblasti brige o žrtvama nasilja u porodici, obzirom da nasilje u porodici postoji u svim društvima i nameće kompleksna pitanja u svim pravnim sistemima, te da se nasilje u porodici tretira i u građanskim i u krivičnim sporovima.
U uvodnom obraćanju govorili su gđa Alice Thibaud, sutkinja, koordinatorka obuke i rukovoditeljka Internacionalnog odjeljenja EMN i gđa Françoise Guyot, sutkinja, voditeljica projekta za Javno državno tužilaštvo u Parizu.
Obrađene su sljedeće teme:
Istorijski i statistički prikaz nasilja nad ženama i relevantnih međunarodnih konvencija, predavačica gđa Ernestine Ronai, članica vijeća Višeg suda za ravnopravnost između muškaraca i žena, rukovoditeljka Odjeljenja za istraživanje nasilja nad ženama
Intervencije sudije za djecu: posljedice nasilja po djecu i izazovi u roditeljstvu, predavač gdin Edouard Durand, podpredsjednik sudija za djecu, kopredsjednik komisije za zaštitu od incesta i seksualnog nasilja nad djecom
Naslje u porodici i psihotrauma, predavačica gđa Mélanie Voyer, psihijatrica u bolnici Henri Laborit, rukovoditeljka Centra za psihotraumatologiju North New Aquitaine
Rad u policiji sa žrtvama nasilja u porodici, predavači: gđa Corinne Glatard, trenerica i gdin Romain Job, psiholog
Sudske mjere zaštite, predavačica gđa Françoise Guyot, sutkinja, voditeljica projekta za Javno državno tužilaštvo u Parizu
Sudski postupak u slučaju nasilja u porodici i uloga javnog državnog tužilaštva, predavač gdin Nicolas Hennebelle, Zamjenik javnog državnog tužioca za okrug Pariza, rukovodilac Odjeljenja za tretman učinilaca krivičnih djela
Međunarodna obuka je stavila naglasak na uvođenje psiho-socijalnih tema u krivični postupak: višestruki oblici emocionalnog, verbalnog, fizičkog, ekonomskog, seksualnog nasilja u krugu nasilja u porodici za posljedicu imaju fizičku i psihičku traumu, što narušava sposobnosti žrtve da shvati i da odgovarajuće značenje nasilnom incidentu, jer on ne predstavlja normalno ljudsko iskustvo, a često ima karakter ponavljanja. Zbog toga u mozgu ostaje trajno zapamćena opasnost, a žrtva uslijed života u nasilju nije u stanju da odgovori adekvatnim promišljanjem i akcijom, što je sve onemogućavjuća za samoodbranu i za traženje pomoći. Simptomi traume (vraćanje slika iz nasilnog događaja, zastrašujući snovi, žrtva čuje glasove napadača, preosjetljivost na mirise, zvuke koji podsjećaju na nasilni događaj) dijagnostifikuju se kao akutni stres kada traju mjesec dana, kada traju duže od mjesec dana, predstavljaju posttraumatski stresni sindrom, a kada traju duže od šest mjeseci, ukazuju da je žrtva u opasnosti, njeno mentalno zdravlje. Mijenja se slika žrtve o sebi i svijetu, u visokom procentu se razvije depresija, ali i druge tegobe, zbog čega treba obezbijediti psihijatrijsku pomoć i psihosocijalnu podršku žrtvi, kako u cilju razumijevanja mehanizama nasilja u porodici i ostanka u nasilju, tako i u procesu ozdravljenja.
Posebno je ukazano da su djeca čije su majke žrtve nasilja takođe žrtve nasilja u porodici i kada nisu direktni svjedoci nasilja nad majkom: žive u istoj porodici, kući, bez obzira u kojoj prostoriji se nasilje dešava, imaju spoznaju da se nasilje dešava i zbog napada na majku doživljavaju sve posljedice i simptome nasilja kao da su i sama žrtve. Stoga žrtve nasilja u porodici treba ispitivati pažljivo i strpljivo, a posebno je važno rano otkrivanje djece žrtava nasilja u porodici, da se blagovremeno ograniče psihološki uticaji zlostavljanja uslijed života u bolnim porodičnim odnosima i obezbijedi psihotearpija (rad na prepoznavanju mehanizama nasilja, traumi, strahovima). Ako je žrtva u opasnosti, kriznoj situaciji, akutnom stresu, nije sposobna da svjedoči.
Velika pažnja u Francuskoj se daje treningu policajaca za saslušanje žrtave nasilja u porodici, posebno djece. Žrtvu treba saslušati i čuti, kroz odnos povjerenja, vjere u njene doživljaje nasilja i da žrtva nije odgovorna za nasilje, neminimiziranje činjenica o nasilju, neosuđivanje zbog ostajanja u nasilju, podršku u pronalaženju rješenja koje je žrtvi prihvatljivo, u odnosu na njene lične karakteristike, porodično, socijalno okruženje, ekonomske mogućnosti. Ispitivač treba da obezbijedi: neutralanost, povjerljivost, sigurnost, empatiju, aktivno slušanje, poštovanje, bezbjedno mjesto za saslušanje, da objasni kako će izgledati razgovor, šta će i zbog čega pitati žrtvu, da kanališe sopstvene emocije. Žrtva ima pravo na informisanje, razumijevanje, da prihvati ili odbije svjedočenje. Od nje se traži narativ (slobodno sjećanje događaja, opisi čega se sjeća), koji se ne prekida, a zatim se koriste otvorena pitanja (kako, ko, šta, gdje, zbog čega se desilo), u kombinaciji sa fokusiranim i zatvorenim pitanjima (poslije zatvorenog pitanja, dobijeni odgovor se pojašnjava otvorenim pitanjima, da se izbjegne uticaj na svjedoka). Ispitivanje je progresivno: od generalnog ka pojedinačnom iskustvu, od manje intimnih ka intimnijim pitanjima. Veoma rijetko se radi o jednom nasilnom incidentu pa se postavljaju pitanja o detaljima prvog/posljednjeeg nasilnog događaja, najčešćeg nasilja, incidenta koji je žrtvi najznačajniji. Ispitivanje treba da istraži ponašanje učesnika u nasilnom događaju, stavove, materijalne dokaze, elemente sumnje o krivičnom djelu, mjestu, vremenu incidenta. U zaključnom dijelu ispitivanja se provjerava da li žrtva ima još neku važnu infrmaciju ili pitanje za ispitivača, kako se osjeća na kraju ispitivanja, daju se informacije šta će se dalje dešavati, da li će biti dodatnog ispitivanja, o organizacijama koje pomažu žrtvama. Žrtvi se daje kopija izjave prije potpisivanja, kao i da ponese sa sobom, vodi se razgovor o eventualnim strahovima i daju savjeti za pomoć u tom slučaju, zatim se završava razgovor koroz neutralne tme. Posebno je korisno dati žrtvama pisani tekst o njihovim pravima, kao i djelovanje povezanog lokalnog partnerstva za podršku žrtvi kad izađe iz policije, tužilaštva, suda.
Istaknute su teškoće u vezi psihološkog nasilja, koje je komplikovano za optuženje jer je teško za dokazivanje. Ipak, i kod svakog oblika fizičkog nasilja, obavezno se ispituje i postojanje psihičkog nasilja, nekada uz pomoć organizacije koja nastavlja sa pružanjem psihosocijalne podrške žrtvi. Takođe, nekada žrtva odbija da priča. Tada se ulaže trud da se žrtvi pomogne da kaže zbog čega ne može da priča, ispitivanje se preusmjerava na članove porodice, prijatelje, komšije  kako bi se prikupili dokazi o nasilju. Nekada nema dokaza, svjedoka, osumnjičeni negira nasilje, tada je centralna uloga ispitivača, njegove vještine i sposobnosti da otkrije šta se desilo.
Na kvalitet svejdočenja žrtve koja želi da kaže istinu o nasilnom događaju utiče: pamćenje, stepen razvoja, smetnja, status žrtve na samom intervjuu (nešto je brine, ometa), ispitivač, sugestivno ispitivanje (npr. prekidanje svjedoka, potvrđivanje pretpostavki ispitivača, pokazivanje slika, verbalne-neverbalne rakcije ispitivača), izgradnja povjerenja. Nekada se ne razumije da je žrtva nastojala da preživi, a ne da prikupi informacije u toku nasilnog incidenta, kao i da se pamćenje mijenja, da je više rekonstrukcija, nego reprodukcija događaja. Takođe, značajan je uticaj emocija na pamćenje pa se neki događaji pamte za cio život jer je u njih investirano puno emocija. Protek vremena od događaja čini da se žrtva manje sjeća. Kod akutne traume, teško je prisjećanje detalja, a stepen izloženosti nasilju povećava rizik od konfuzije. Korisno je podstaći žrtvu na vođenje dnevnika, da zapisuje stvari kojih se prisjeća.
Ukazano je da nije dovoljno znati sve aspekte krivičnog prava, da je potrebno učiniti bliskim pojavu nasilja u porodici putem treninga na svim nivoima postupanja za zaštitu žrtava, koji treba da budu odvojeni za nasilje nad djecom. Na isti način se posmatraju i zaštitne mjere, uz posebnu analizu Ministarstva pravde Francuske kako se one primjenjuju i djeluju.
Porodični zakon Franuske propisuje edukaciju za brak, razvod, razdvajanje, daje listu zaštitnih mjera za žene žrtve i djecu žrtve nasilja u porodici. Većina žena obavještava policiju o nasilnom incidentu, ali ne želi da podnese krivičnu prijavu ni da ide na krivični sud, a želi da dobije zaštitne mjere porodičnog suda. Tada udruženja za podršku žrtvama upućuju ženu na porodični sud. Zaštitne mjere porodičnog suda su npr.: zabrana kontakta učinioca sa žrtvom; žrtva koja to želi, napušta kuću, njena adresa može ostati poznata samo sudu; partner koji je izvršio nasilje napušta kuću (iako je vlasnik kuće); određuje se ko plaća stanarinu, alimentaciju; održavanje ličnih odnosa sa djecom (ograničeno, na drugom mjestu, na nekoliko sati, uz nadgledanje socijalnih radnika, kako se ne bi prekinuo odnos između djeteta i roditelja); zabrana izvođenja djece iz države. Ove mjere donosi sudija u roku od nekoliko dana, uz saglasnost žrtve, a traju šest mjeseci, u kojem roku žrtva donosi odluku o daljem životu u porodici, razvodu. Mjere ostaju u policijskom dosijeu, a ako se žrtva žali na učinioca nasilja i nakon donjetih mjera porodičnog suda, učiniocu može biti izrečena zatvorska kazna u trajanju od dvije godine. Porodični sud sarađuje sa NVO koje rade sa djecom u rizičnim sitiacijama pa njihovi socijalni radnici odvode djecu u posjetu ocu koji je učinilac nasilja u porodici i vraćaju ih kod majke jer majka ne može da ima kontakt sa partnerom koji je bio nasilan prema njoj. Takođe, socijalni radnici iz NVO to obezbjeđuju i vikendom i praznikom, a odovode djecu i kod porodičnog sudije da sama iskažu kako im je u novim porodičnim okolnostima i u vezi zaštitnih mjera. Troškove angažovanja socijalnih radnika iz NVO snosi država jer je njihov rad procijenjen veoma korisnim.
Ukazano je na ulogu i snagu javnog državnog tužilaštva u Francuskoj kod nasilja u porodici kroz superviziju istrage, optuživanje, saslušanje, izreku kazne, prevenciju kriminala. Javni državni tužlac vrši nadzor nad policijskom istragom, da intervju sa žrtvom bude detaljan, istraživački, ne puko zapisvanje žrtvinog kazivanja, kao i da žrtva dobije pravilnu podršku. Takođe, imaju sporazum sa zdravstvenim sistemom koji obezbjeđuje da policajac dolazi u bolnicu da uzme prijavu nasilja od žrtve, bez pozivanja u policijsku stanicu.
Edukativna mjera javnog državnog tužilaštava u slučaju izolovanog nasilnog incidenta može biti upućivanje učinioca na edukativni kurs u vezi nasilja u porodici, koji plaća sam učinilac, a koji u Parizu košta 5.000,00€. Moguće su i mjere nadzora, elektronskog nadzora i probacijske mjere (upućivanje kod doktora, na liječenje, u centar za tretman nasilja u porodici, obavještavanje suda o stanju učinioca). Do prije deset godina primjenjivali su krivičnu medijaciju, kroz sastanak između žrtve i učinioca i rad na konfliktu, a, zbog neravnoteže moći, straha žrtve i nerealnog očekivanja da medijacija riješi problem nasilja u porodici, od krivične medijacije su odustali.
Kroz pilot projekat, posljednjih nekoliko godina, u Parizu, javni državni tužilac daje žrtvi telefon na korišćenje koji je direktno povezan sa sistemom zaštite žrtava i obezbjeđuje hitne intervencije (bez telefonskog razgovora, samo pritiskom na dugme na telefonu policija dobija informaciju gdje se žrtva nalazi i dolazi na lice mjesta). U Parizu raspolažu sa petnaest telefona za žrtve u ozbiljnoj opasnosti, koji im se daje na korišćenje za period od šest mjeseci.
Zbog epidemije COVID19 Ministarstvo pravde Francuske je iniciralo smještaj za učinioce nasilja u porodici. Kada se učinilac nasilja izmješta iz porodice, dobija i pismeni nalog gdje sve ne smije da boravi/dolazi.
Žrtve često odustaju od prijave, govoreći da to rade iz osjećanja ljubavi, krivice, staha, lojalnosti, brige za djecu. Uloga profesionalaca u pravosudnom sistemu je da dođu do istine, da čuju žrtvu, upute je na sistem pomoći i podrške, da joj objasne da je obaveza javnog državnog tužioca da optuži, da je istraga, optuživanje, osuda/oslobađanje okrivljenog u rukama pravosudnog sistema, a ne žrtve.