Dana 20.12.2021. godine
,
Dijana Popović-Gavranović
,
načelnica
Stručne službe, učestvovala je na online obuci na temu: „Maloljetničko zakonodavstvo – Zakon o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku“, kao jedan od predavača.
Ova online obuka je sprovedena
u
okviru Programa za kontinuiranu obuku sudija i državnih tužilaca za 2021. godinu, u
organizaciji Centra za obuku u sudstvu i državnom tužilaštvu, u
saradnji sa Ambasadom SAD u Podgorici, Biro za borbu protiv međunarodne trgovine drogom i sprovođenje zakona (INL).
Učesnici seminara su bili predstavnici sudstva i državnog tužilaštva.
Uvodna obraćanja su održale: Ljiljana Lakić, predsjednica Upravnog odbora Centra za obuku u sudstvu i državnom tužilaštvu i Ana Grgurević, pravna savjetnica u Ambasadi SAD u Podgorici.
Predavači su obradili i diskutovali sa učesnicima o sljedećim temama:
„Zakon o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku“ i “Posebne odredbe o zaštiti maloljetnih lica kao učesnika u krivičnom postupku”, Dragiša Rakočević, sudija Apelacionog suda Crne Gore i Danka Ivanović Đerić, državna tužiteljka u Višem državnom tužilaštvu u Podgorici
“Uloga tužioca u postupku prema maloljetnicima i osvrt na međunarodne standarde” i “Primjena alternativnih mjera prema maloljetnicima u krivičnom postupku”, Danka Ivanović Đerić, državna tužiteljka u
Višem državnom tužilaštvu u
Podgorica
“Krivične sankcije, izvršenje krivičnih sankcija, kontrola izvršenja krivičnih sankcija” i “Primjena odredbi o maloljetnicima prema punoljetnim izvršiocima krivičnih djela”, Dragiša Rakočević, sudija Apelacionog suda
Crne Gore
“Procjena maloljetnika u krivičnom postupku” i “Priprema djece svjedoka”, Dijana Popović Gavranović, načelnica Stručne službe u Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne Gore.
“Krivične sankcije za maloljetnike sa posebnim osvrtom na zatvorsku kaznu i kratak osvrt na postojeće alternativne sankcije – iskustvo SAD”, Richard Robinson, viši savjetnik za izvršenje krivičnih sankcija, INL – Vašington
Kroz process obuke je ukazano je da saslušavanje djece uz pomoć stručnih lica, u zasebnoj prostoriji, putem udiovizuelne tehnike predstavlja vođenje računa u najvećoj mogućoj mjeri o djetetovim kompleksnim osjećanjima, traumi, teretu prijavljivanja i svjedočenja. Istovremeno izaziva dileme u praksi: razgovara li tada stvarno s djetetom stručno lice iz Stručne službe, a državni tužilac/sudija iz druge prostorije postavlja samo određena pitanja koje stručno lice treba da približi i pojasni; ili sa djetetom razgovara tužilac/sudija, a stručna osoba, na zahtjev tužioca/sudije provjerava da li je djetetu sve jasno, uz pomoć prilagođenih pitanja, na podržavajući način; ili sa sa djetetom razgovara tužilac/sudija, a stručna osoba zapravo samo pasivno prisustvuje tom razgovoru, bez uključivanja.
Uz instrukcije koje državni tužilac/sudija daje prije samog saslušanja djeteta, uloga Stručne službe je da ima aktivno učešće u pripremi ispitivanja djeteta, a u toku saslušanja dok tužilac/sudija postavlja pitanja, stručno lice iz tih pitanja kreira razgovor sa djetetom koji je prilagođen konkretnom djetetu – uzrastu, sposobnostima, rječniku, traumi i relavantan za utvrđivanje činjenica te na taj način stručno lice iz stručne Stručne službe doprinosi sveobuhvatnom ispitivanju i pribavljanju najboljih dokaza.
Takvo povezivanje pravne i vanpravne struke je neophodno kod ispitivanja djeteta jer stručno lice ima specijalizovana znanja o dječijem razvoju i traumi kod djece, kao i o forenzičkom ispitivanju djece, pruža verbalnu i neverbalnu podršku djetetu u mjeri koja ne dovodi u pitanje djetetovu objektivnost i profesionalnost stručnog lica, a državni tužilac i sudija procjenjuju vjerodostojnost djetetovog iskaza.
Takođe, zaštita izbora je da dijete nema direktan kontakt sa učesnicima u krivičnom postuku/sudnicom: razgovor s djetetom obavlja stručno lice iz zasebne prostorije, a sva dodatna pitanja sudije (ili državnog tužioca, branioca, osumnjičenog/okrivljenog, punomoćnika, roditelja, uz prethodnu saglasnost i odobrenje sudije) postavljaju se preko stručnog lica iz Stručne službe.
Iskustva iz SAD, a kako SAD nisu ratifikovale Konvenciju UN o pravima djeteta, pokazuju da je kod teških krivičnih djela moguće da se postupak prema maloljetnom učiniocu u SAD vodi pred redovnim sudom, na isti način kao prema punoljetnim licima, iako razvojno većina maloljetnika od 11-15 godine ne razumije krivični postupak i nije sposobna da doprinese sopstvenoj odbrani ni uz pomoć advokata. Takođe u SAD, kod odlučivanja o izricanju kazne zatvora maloljetniku, ne uzimaju se u obzir ni međunarodni standardi o izricanju kazne zatvora za maloljetnike, već se primjenjuju lokalni, državni, savezni propisi. Sudija se kod odlučivanja rukovodi: postojanjem umišljaja, stepenom nasilja, svjesti o činjenju krivičnog djela, prethodnim činjenjem krivičnih djela i pokušajima socijalizacije i rehabilitacije, kao i ispitivanjem ličnosti i ponašanja maloljetnika, okolnosti u kojima živi i njegove spremnosti da se podvrgne tretmanu u okviru sistema zaštite za maloljetnike. Kada se maloljetnik izvodi pred redovni sud, izriču mu se strožije kazne, nema alternative za zatvorsku kaznu i tada izdržava kaznu zatovora u zatvoru za odrasla lica, a ne u vaspitnoj ustanovi. Tada ostaje ostaje u kaznenoj evidenciji redovnih sudova, čime je izložen stigmatizaciji.
Uprkos mogućnosti da u određenim okolnostima maloljetniku bude suđeno kao punoljetnom licu, u redovnom krivičnom sudu, i neusklađenosti krivičnog postupka sa Konvencijom UN o pravima djeteta i pripadajućim međunarodnim standardima i smjernicama, u SAD se primjenjuju i brojne, druge vrste mjera prema maloljetnicima, kao što su: učešće u stručnim/obrazovnim programima; grupno/pojedinačno savjetovanje; programi liječenja od zavisnosti od alkohola, PAS; elektronsko praćenje; kognitivno-bihejvioralni programi pripreme za izlazak iz vaspitne ustanove; kuće na pola puta koje olakšavaju povratak u zajednicu; restitucija; izjava koju maloljetnik piše žrtvi o uticaju koje je krivično djelo imalo na žrtvu, pismo žrtve maloljetniku; rad u korist zajednice.
Takođe, veoma mnogo se polaže na preventivni rad, u koji država ulaže milionska sredstva, npr.: za mentorski rad sa omladinom (120.000.000$); za programe spriječavanja trgovijne ljudima (10.000.000$); za prevenciju zavisnosti od PAS (16.000.000$); za programe podrške djeci izloženoj nasilju (10.000.000$); za obuku stručnjaka u pravosuđu za rad sa djecom žrtvama zloupotrebe i zlostavljanja (6.000.000$); za alternative zatvorskim kaznama za maloljetnike (100.000.000$).
Prevencija maloljetničkog kriminaliteta je proces eliminacije svih kriminogenih faktora koji su doveli do izvršenja krivičnog dela, zatim proces usvajanja pozitivnih stavova i ponašanja koji će maloljetniku omogućiti da ostvari samopoštovanje i poštovanje drugih, da postane koristan i zadovoljan član društva. Smještanje maloljetnika u okruženje zatvora gdje je naglasak na kažnjavaju, a ne na socijalizaciji, šalje poruku maloljetnom učiniocu krivičnog djela da ga društvo napušta.
Da se ne bi samo kaznom maloljetničkog zatvora ostvarivala posebna i generalna prevencija, potrebno je planiranje preventivnih programa za rad sa djecom zasnovanih na usvajanju vještina komunikacije, prepoznavanju, iskazivanju i kontroli osjećanja, razvijanju empatije, uvažavanju i toleranciji različitosti, nenasilnom rješavanju problema, na samokontroli, samodisciplini, na usvajanju pozitivnih vrijednosti, primjerenom zadovoljavanju potreba za pripadanjem, moći, zabavom, sigurnosti i slobodom. Takođe, treba se usmjeriti i na planiranje preventivnih programa namijenjenih roditeljima kao pomoć u poboljšanju porodičnih odnosa, razumijevanju dječijeg razvoja i razvojnih potreba, na učenje, unaprijeđivanje roditeljskih kompetencija i vještina, na usvajanje djelotvornog, pozitivnog načina vaspitanja koji obezbjeđuje funkcionalno ponašanje djece i roditelja.
Svi koji rade sa djecom
imaju zajedničku odgovornost za dobrobit djece i zajednice u kojoj žive i djeluju.
Suočavanje sa kriminalitetom maloljetnika zahtijeva
stručna znanja za rad sa djecom i mladima,
kao i interdisciplinarna znanja iz: socijalnog rada, specijalne pedagogije, psihologije, medicine, prava (poznavanje zakona, standarda, strategija, planova), kriminologije, viktimologije, penologije,
sa neophodnom osjetljivosti za prava i potrebe djece.
Maloljetni učinilac krivičnog djela se razlikuje od odraslog učinioca krivičnog djela. Govorimo o djeci čiji razvoj nije završen, zbog čega je potrebno pažljivo postupanje prema njima.