Dana
19.07.2022. godine, Dijana Popović-Gavranović, načelnica Stručne službe, učestvovala je kao panelista na konferenciji „Položaj maloljetnika u krivičnom postupku – od prevencije do integracije“, u organizaciji Centra za građansko obrazovanje,
u okviru istoimenog projekta, uz podršku Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih pava.
Konferencija je organizovana u hotelu CUE, u Podgorici, za predstavnike socijalne i dječije zaštite, vaspitno obrazovne ustanove, pravosuđa, advokata, nevladinih organizacija, medija.
Cilj Konferencije je da ukaže na aktuelni položaj maloljetnika i njihova prava u krivičnom postupku u crnogorskom pravosudnom sistemu, da se podstakne diskusija o mogućnostima i mehanizmima prevencije maloljetničkog prestupništva i integracije maloljetnika kroz podršku i osnaživanje tokom krivičnog postupka i nakon njega te da se isto unaprijedi.
Uvodna izlaganja su imali Marko Kovač, ministar pravde u Vladi Crne Gore i Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje.
Na panelu o načinima unaprijeđenja zakonodavnog i institucionalnog okvira u oblasti maloljetničke delinkvencije, govorili su: Vesna Moštrokol, sutkinja Apelacionog suda; Dijana Popović-Gavranović, načelnica Stručne službe Vrhovnog državnog tužilaštva; Snežana Vujović, viša policijska inspektorka I klase u Upravi policije; Duška Šljivančanin, savjetnica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda u oblasti prava djeteta, mladih i socijalne zaštite; Neđeljko Đurović, profesor u Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi u Baru; Nina Šćepanović, socijalna radnica iz NVO Juventas.
Kroz panel diskusiju je ukazano da je Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava sprovelo sveobuhvatnu analizu usklađenosti nacionalnog krivičnog zakonodavstva sa relevantnim međunarodnim standardima koji uređuju položaj maloljetnika, da je analiza pokazala da je krivično zakonodavstvo u velikoj mjeri usklađeno sa međunarodnim standardima, da ima prostora za dalji napredak, posebno kroz razmatranje ideje specijalizacije sudova i/ili specijalizacije sudija, osnaživanje kadrova i institucija za primjenu Zakona o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku.
Istaknuto je da krivični postupak treba da se učini primjerenim svakom djetetu, razumljivim, prihvatljivim za dijete, kroz pažljivo postupanje, aktivno učešće maloljetnika u određivanju alternativne ili vaspitne mjere, kako bi shvatio smisao krivičnog postupka, svoju odgovornost u činjenju krivičnog djela, štete po žrtvu i društvo. Od izbora mjere zavisi uspješna socijalizacija, vaspitanje, osnaživanje i integracija, a time i dobrobit zajednice jer, kroz primjenu njemu odgovarajuće mjere, maloljetnik uviđa da krivični postupak može da bude bezbjedno mjesto na kojem će dobiti podršku i pomoć u rješavanju problema koji su doveli do činjenja krivičnog djela, čime se zaustavlja i recidiv.
Dalje je ukazano na značaj primjene alternativnih mjera prema maloljetnicima u krivičnom postupku, koje suštinski predstavljaju određene vaspitne zadatke, što mu, uz mogućnost odabira od strane samog djeteta njemu najprimjerenijeg vaspitnog naloga, pored vaspitnog uticaja, daje priliku da pokaže da nije samo učinilac krivičnog djela, već i dijete koje ima primjereno ponašanje i može da doprinese svojoj zajednici.
Takođe, ukazano je da pooštravanje kaznene politike nije rješenje, već pokazuje društveno nesnalaženje, nekada i nemoć u rješavanju problema djece i mladih, kao i da prevencija ne počinje od škole, već od samog rođenja djeteta, te da prevenciju, ranu intervenciji i odgovor na probleme djece, mladih i porodice treba da prati podrška svih službi, razmjena stručnih znanja i informacija o konkretnom djetetu između svih instititucija.
Ukazano je na poboljšanje u pogledu opremanja prostorija za rad sa djecom u nekoliko pravosudnih institucija i centara bezbjednosti, ali i na opterećenost svih sistema koji se bave maloljetnim učiniocima krivičnih djela, na nedostatak kadrova, kao i kontinuirane, specijalizovane obuke stručnjaka, i
na potrebu poboljšanja položaja maloljetnih učinilaca, ali i maloljetnih oštećenih lica u krivičnom postupku.
Dalje je istaknuto da se država kroz reformu maloljetničkog zakonodavstva obavezala na međunarodne standarde i preporuke, kao i da svakom djetetu obezbijedi dostupnost svih službi i servisa u svim relevantnim sistemima, što i dalje nije moguće u svakom mjestu prebivališta djeteta. Takođe, u svim institucijama se primjećuje kadrovski deficit i manjkavost programa socijalizacije i integracije maloljetnika, posebno kod upućivanja maloljetnika u ustanovu zavodskog tipa ili u maloljetnički zatvor. Upućivanje u pritvor, ustanovu zavodskog tipa i maloljetnički zatvor u okruženje Uprave za izvršavanje krivičnih sankcija za punoljetna lica stavlja naglasak na kažnjavanje, a ne na socijalizaciju – dolazi do: deprivacije, prihvatanja i navikavanja na opštu kulturu zatvora, običaje i neformalne norme koje vladaju u zatvoru; susreta i povezivanja sa osobama različite kriminalne prošlosti, izloženosti različitim kriminalnim uticajima, negativne identifikacije i popularnosti; rizika da maloljetnik postane žrtva zlostavljanja i iskorišćavanja; doživljaj odbačenosti od društva, što sve ometa postizanje razvojnih zadataka, uspostvaljanje funkcionalnog ponašanja i kasnije ometa integrisanje maloljetnika u društvenu zajednicu na slobodi.
Ukazano je na rasprostranjenost problema vršnjačkog nasilja u školskim dvorištima, ali i na sve prisutnije nasilje u sajber prostoru, kao i da na vršnjačko nasilje treba jedinstveno da odgovore svi zaposleni u školi, učenici i roditelji, kroz školska pravila o nenasilju i istu proceduru koja obezbjeđuje jedinstveni odgovor na nasilje: nasilje nije prihvatljivo ponašanje, da li želiš da popraviš učinjenu štetu, na koji način, čime se pomaže i žrtvi i učiniocu i posmatračima, jer se time dijete koje je učinilo grešku podstiče da djeluje iz unutrašnje motivacije, ne iz straha od sankcije. Ukazano je i na tendenciju da se rješavanje problema vršnjačkog nasilja delegira pedagoško psihološkim službama škola, međutim, da bi se došlo do standarda “škola bez nasilja”, svaki zaposleni treba da na navedeni način odgovori na nasilje u trenutku kada se ono desi, jer to onda postaje uobičajeni dio školskog života i djeca počinju da se ponašaju u skladu sa pravilima o nenasilju.
Posebno je ukazano na problem i razmjere vršnjačkog nasilja kroz opominjuće podatke iz istraživanja UNICEF-a iz 2021. godine da je svako treće dijete u Crnoj Gori, uzrasta između 12 i 17 godina, bilo žrtva vršnjačkog nasilja, te na značaj prevencije i odgovornost svih institucija za prevenciju vršnjačkog nasilja, a posebno u vaspitno-obrazovnim ustanovama.
Represija kao krajnja reakcija na maloljetničko prestupništvo je nedjelotvorna bez efikasnog sistema prevencije i pokazuje da nisu blagovremeno primijenjeni odgovarajući i srazmjerni preventivni mehanizmi koji se tiču porodice, školske sredine, širih sredinskih uslova u kojima dijete živi, djetetovih teškoća u odrastanju, slobodnog vremena, medija, socijalne isključenosti. Takođe, ne smije se zaboraviti da svrha vaspitne mjere treba da obezbijedi brigu, zaštitu, nadzor i pomoć, uticaj na vaspitanje, pravilan razvoj i odgovornost maloljetnog učinioca krivičnog djela kako bi on sam počeo da ulaže trud u ličnu promjenu i u popravljanje učinjene štete, što doprinosi se postignuta promjena i održi.