Dana 21. i 22.03.2022. godine,
Dijana Popović-Gavranović, načelnica Stručne službe, učestvovala je na obuci
na temu „Zaštita od nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja sa akcentom na Istanbulsku konvenciju“.
Obuka je sprovedena u okviru Programa za kontinuiranu obuku sudija i državnih tužilaca za 2022. godinu, u organizaciji Centra za obuku u sudstvu i državnom tužilaštvu, uz podršku Britanske ambasade i “The AIRE Centre”.
Učesnici seminara su bili predstavnici sudstva i državnog tužilaštva.
Uvodno obraćanje je imala Ljiljana Lakić, predsjednica Upravnog odbora Centra za obuku u sudstvu i državnom tužilaštvu.
Predavačice su bile: Maja Raičević, direktorica NVO Centar za ženska prava; prof. dr Vesna Ratković, Pravni fakultet Univerziteta Mediteran; Ljiljana Klikovac, doskorašnja državna tužiteljka u Osnovnom državnom tužilaštvu Podgorica; Maja Živaljević, sutkinja Višeg suda za prekršaje; Nikolina Katić, zamjenica zastupnika Republike Hrvatske pred ESLJP.
Obrađene su sljedeće teme:
Pojam nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja; Oblici i dinamika; Karakteristike žrtve i nasilnika; Djeca kao žrtve i svjedoci nasilja u porodici; Posljedice nasilja u porodici; Femicid u Crnoj Gori, gđa Maja Raičević
Konvencija savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici-Istanbulska konvencija i njena primjena u Crnoj Gori; Vrijednosti i ciljevi Konvencije; Obaveze države; Strategija, operativni ciljevi i protokol o saradnji, prof. dr Vesna Ratković
Kriminalizacija, razgraničenje između krivičnog djela i prekršaja; Istraga i krivično gonjenje za krivično djelo nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici; Mjere zaštite; Primjeri iz tužilačke prakse i problemi u radu na predmetima nasilja u porodici, gđa Ljiljana Klikovac
Partnersko nasilje i partnerski konflikt – razlike; Seksualno nasilje kao oblik nasilja nad ženama; Praksa sudova za prekršaje u predmetima nasilja u porodici; Primjeri iz prakse sa studijama slučajeva, gđa Maja Živaljević
Istambulska konvencija i praksa ESLJP, gđa Nikolina Katić.
Kroz diskusiju je ukazano da Istambulska konvencija obavezuje: da se djeca tretiraju kao žrtve i kada su svjedoci nasilja u porodici i femicida; da se u postupcima za zaštitu žena i djece sagledava istorija nasilja, a ne samo nasilje kao izolovani incident u prijavljenom događaju; da se prilikom odmjeravanja kazne uzmu u obzir svi postupci, kako prekršajni, tako i krivični, koji se tiču konkretnog učinioca nasilja; da se zastrašenim žrtvama omogući davanje svjedočkog iskaza bez prisustva učinioca nasilja-putem audiovizuelne tehnike; na procjene rizika za žrtvu u toku samog prijavljivanja nasilja i nadalje. Takođe, istaknuta je uloga državnog tužioca u zaštiti djece svjedoka nasilja u porodici i femicida, da pokrene postupak za ograničenje ili lišenje roditeljskog prava te da su stručnjaci relevantnih isstema dužni da osiguraju bezbjednost djece kada donose odluke o kontaktu sa roditeljem koji je učinilac nasilja u porodici, femicida.
Ukazano je na Član 31. Istanbulske konvencije koji zahtijeva da se slučajevi nasilja obuhvaćeni Konvencijom, naročito porodično nasilje, uzmu u obzir pri donošenju odluka o starateljstvu i pravu na posjetu, kako bi se osiguralo da ostvarivanje tih prava ne šteti pravima i bezbjednosti žene žrtve ili djece, kao i da je u svom izvještaju o primjeni Konvencije u Crnoj Gori,
GREVIO izrazio zabrinutost zbog neadekvatne primjene ovog člana. GREVIO konstatuje da su
informacije koje pružaju centri za socijalni rad često ograničene na izvještaje koji prioritetno navode održavanje kontakta sa oba roditelja, a ne potpunu procjenu rizika po dijete u slučaju održavanja kontakata sa roditeljem koji je učinilac nasilja. Čini da je priznavanje štetnih posljedica svjedočenja djece nasilju u porodici naročito nisko među socijalnim radnicima i članovima pravosuđa u Crnoj Gori. GREVIO konstatuje sa zabrinutošću da iako postoje takve mjere, sudije rijetko nalažu nadgledanje održavanja ličnih odnosa između djeteta i roditelja kako bi osigurali bezbjednost djece i žena. S druge strane, kapaciteti centara za socijalni rad i ne omogućavaju da se susreti između djeteta i roditelja organizuju pod nadzorom.
Brojni slučajevi žena žrtavi koje su izgubile starateljstvo nad djecom ili im je dodijeljeno zajedničko starateljstvo sa partnerom koji je učinilac nasilja u porodci, uprkos tome što postoje dokazi da su njihovi partneri nasilni prema njihovoj djeci i/ili njima, pokazuju ozbiljno kršenje prava djeteta i prava žena u ostvarivanju roditeljskog prava. Ova pojava je predmet razmatranja relevantnih međunarodnih tijela pa i Evropskog parlamenta koji je donio Rezoluciju o posljedicama nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama i prava starateljstva po žene i djecu.
Tokom obuke je ukazao je na femicide u Crnoj Gori, na ubistva žena učinjena zbog njihovog pola, diskriminacije, kao najekstremniji oblik rodno zasnovanog nasilja i posljedicu višegodišnje torture žene te da ih treba povezati sa opštim položajem žena u društvu, diskriminacijom žena, nejednakom raspodjelom moći između muškaraca i žena, rodnim ulogama, uobičajenim rodnim stereotipima, predrasudama i nasiljem nad ženama, patrijarhalnom ideologijom, uticajima tradicionalnih i relegijskih vrijednosti, kao i sa medijskim izvještavanjem o femicidima i nasilju nad ženama, i, s tim u vezi, da treba djelovati na promjenu kulturoloških i društvenih normi.
Posebno kod femicida je značajna primjena zaštitnih mjera i rad postupajući institiucija na način da niko nema neutralni stav prema bilo kojem obliku nasilja, a sve ovo je izuzetno važno uzeti u obzir kod donošenja odluka o djeci.
Takođe, ukazano je i da se Istambulska konvencija afirmiše i citiranjem njenih odredbi u sudskim odlukama, a obaveza države da pruži zaštitu od nasilja u porodici proizilazi iz zakona: da sankcije budu djelotvorne, srazmjerne i odvraćajuće, uz zabranu obaveznog alternativnog rješavanja spora koji se tiče nasilja u porodici, uključujući medijaciju i pomirenje za sve oblike nasilja, u zavisnosti da li žrtva želi ili ne želi medijaciju i pomirenje, a mjere procjene rizika, upravljanje rizikom, praćenje, nadzor, ograničenje/lišenje roditeljskog prava da adekvatno zaštite ženu i dijete žrtvu.
Kroz presude ESLJP poseban akcenat je stavljen na postupanje prema žrtvama sa vođenjem računa o njihovom dostojanstvu i privatnosti, o trajanju postupka, na ozbiljno uzimanje u obzir prijetnji po život žrtve, na preispitivanje sopstvenog rada od strane strane samih institucija – da li su učinile sve da se predvidi, spriječi eskalacija nasilja i preduzele sve mjere zaštite žrtve, da li je svaki sistem radio za sebe, bez povezivanja sa ostalim sitemima, bez koordinacije između sistema umjesto da rade povezano i zajedno na zaštiti žrtava.
Predstavljeni su i neki nalazi istraživanja koje je sproveo European Institute for Gender Equality u 2021. godini, o trošku koji nastaje uslijed neprocesuiranja nasilja nad ženama i/ili neadakevatnog postupanaja kod procesuranja nasilja nad ženama, npr. Njemačka taj trošak procjenjuje na 54 milijarde EUR, Poljska na 24 milijarde EUR, a troškovi se odnose na: bolovanja i troškove liječenja žrtava, besplatne pravne pomoći, smanjenja nivoa obrazovanja i konkuretnosti žena žrtava, njihovim manjim zaradama i dr.
Istanbulska konvencija je prvi instrument na evropskom nivou i najsveobuhvatniji međunarodni ugovor za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, putem sveobuhvatnih preventivnih i zaštitnih mjera i obaveza, u cilju osiguranja odgovarajućeg pravosudnog odgovora na ove teške povrede ljudskih prava.
Crna Gora je potpisala Konvenciju Saveta Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici – Istanbulsku konvenciju 11. maja 2011. godine, ratifikovala 22. aprila 2013. godine i bila među prvim državama potpisnicama, za koje je Konvencija stupila na snagu 1. avgusta 2014. godine.
Države koje ratifikuju Konvenciju podložne su kontroli međunarodne grupe GREVIO
(Group of Experts on Action against Violence against Women and Domestic Violence)
koja nadzire sprovođenje Konvencije
i obavezu saradnje između svih država potpisnica.